Život i običaji

 

Konfederacije

Vječiti ratovi i opasnosti od uvijek mogućih napada, poznatih ili nepoznatih plemena ili pljačkaških bandi, tjerala su ova plemena u saveze. To su bile konfederacije. U Sjevernoj Americi nalazimo konfederacije osobito istočno od Mississippija. Tako imamo da su 'plemena' u stvari konfederacije, to su u Atlantskom primorju i zaleđu (Sjeveroistočne Velike šume): Powhatan, Nanticoke, Metoac, Iroquois, Abenaki, Pennacook, Wappinger, Wampanoag, Narragansett i još neki. Na Jugoistoku kod ratarskih plemena Muskhogean nalazimo konfederaciju Creek, zapadno od njih 3 Caddo konfederacije: Kadohadacho, Hasinai i Natchitoches. I njihov izdanak Crni Poni (Black Pawnee ili Arikara) bili su konfederacija. Pawnee su bili konfederacija od 4 bande. Na preriji neprijatelji Pawneeja, konfederacija su bili Sioux Indijanci, i njima zapadni Indijanci Blackfoot. Na krajnjem zapadu uz Pacifičku obalu nalazimo na 22 plemena Nootka od kojih je konfederacija bila poznata kao Aht. Savezna plemena bila su zastupana od svojih poglavica na plemenskim vijećima, a o svemu lokalnom odlučivali su sami. Nelojalnost konfederaciji povlačila je konzekvence. Tako su Oneida Indijanci, iz saveza Irokeza, morali biti preseljeni čak u Wisconsin, što je američka vlada i učinila, kako bi ih spasila osvete veoma zloglasnih irokeških ratnika. Konfederacija Iroquois, nije imala saveznika. Bili su u ratu sa svim ostalim Indijancima njima nesrodnim, ali i u ratu sa svim irokeškim plemenima, koja nisu bila u savezu s njima. Zbog ovoga su i stradali gotovo svi irokeški narodi što su ih okruživali, osim Cherokeeja koji su živjeli predaleko na jugu, a i previše moćni. Irokeze su na jugu zaustavila tek snažna plemena Čerokija i Catawba, na sjeveru ratoborna plemena saveza Abenaka, a napose borbeni Sokoki, čija je povijest jedan dugački rat, a jedini saveznici njihovi prijatelji Francuzi.

 

Kanibalizam

Pripadnost jednoj etno-lingvističkoj skupini ne znači da imaju i sličnu materijalnu kulturu, ona je vjerojatno uvijek uvjetovana prilikama u kojima žive. Na Sjeverozapadnoj obali u zemlji Indijanaca Kwakiutl, Nootka, Tlingit, Tsimshian Bella Coola, Haida, Quileute, Skokomish, Chinook i Coast Salish, pa i južnije, u zemlji što je naseljavaju Indijanci iz Oregona i Kalifornije: Coos, Alsea, Yaquina, Tututni, Karok, Wiyot i Yurok, govorimo o kulturi Sjeverozapadne obale.

 

Plemena ovih Indijanaca pripadaju u desetak etno-lingvističkih porodica koja su razvila jednu vrst kulture. To je kultura orijentirana moru i kanuima. Riba ima veliku ulogu u njihovoj prehrani, i bili su dovoljno bogati, da si mogu priuštiti bogatiji društveni život, razviti umjetnost u drvorezbarstvu, tkanju, pa i da budu oholi u svojim ceremonijama potlatcha, u kojima se nemilice trošilo, dijelilo i uništavalo bogatstvo, i na taj si način priskrbio ugled. Što je priroda bila darežljivija, ovi su ljudi uspjeli izgraditi bogatije društvo. Haide, Tsimshiani, Kwakiutli i Nootke, spadaju svakako u najbogatije.

 

No, ova društva nisu baš bila toliko romantična, kako bi se pomislilo na prvi pogled. Bila su to i društva koja su prakticirala ropstvo, imali su niz neobičnih običaja, a bilo je i ljudožderstva. McDowell drži da su antropofagiju prakticirala mnoga Sjeverozapadna plemena, tajno društvo hamatsa kod Kwakiutla ostatak je tih običaja. Običaje antropofagije Kwakiutla izučio je Jim McDowell, i opisao u svom djelu Hamatsa: The Enigma of Cannibalism on the Pacific Northwest Coast. Heinrich Zimmerman, njemački mornar što je služio na ' Resolution 'u kapetana Jamesa Cooka, piše u svom publiciranom žurnalu za Mowachaht Indijance sa zaljeva Nootka na otoku Vancouver da 'suše ljudsko meso koje su jeli s užitkom i molili ih da probaju i oni'.

 

O brutalnostima nekih običaja Sjeverozapadnih Indijanaca piše i engleski kapetan James Strange, koji 1778. posjećuje Nootka Sound, kojemu je Callicum, zet poznatog poglavice Maquinna, pokušao prodati tri šake i glavu, govoreći mu da je to dobro za jesti. O običajima kanibalizma stizale su vijesti sa sviju strana svijeta. U Americi je, izgleda, bilo kanibalizma u raznim kulturnim područjima.

 

Nalazimo ga i kod Irokeza, gdje se provodilo kod Mohawk Indijanaca, a možda i drugih plemena, ali prije uspostave saveza Haudenosaunee. Na preriji ga znamo kod Pawnee Indijanaca, a Dr. William Jones, kaže da su ga poznavali i Leech Lake Chippewa. Kod Skidi-Pawnee Indijanaca, običavali su žrtvovati djevojke Jutarnjoj zvijezdi Ho-Pir-i-Kuts (Morning Star), kasnije je ovo ukinuo poglavica Petalesharo. Pawnee pripadaju porodici Caddoan Indijanaca, srodni su Caddoima, i za njih se zna da su prakticirali kanibalizam i žrtvovanja. Pawnee su bili jedino prerijsko pleme koje je prinosilo ljudske žrtve, sjeverno od Meksika. Kanibalizam su Pawnee donesli sa sobom vjerojatno iz zemlje Caddo Indijanaca. Ratnik koji se u borbi pokazao hrabro Pawnee-neprijatelju biti će najvjerojatnije pojeden. Plemena Pawnee i njima nesrodni Shawnee iz grupe Algonquian, upravo su na zlu glasu zbog kanibalizma. Svladanom neprijatelju Pawnee će pojesti i srce i mozak, hrabrost neprijatelja, vjeruju oni, preći će tako na njih. Mozak se jeo kao bi se stekla inteligencija neprijatelja. Sličnih običaja nalazimo kod raznih plemena širom svijeta.

 

Ovaj obrazac jedenja srca i mozga ubijenog neprijatelja nalazimo kod svih lovaca na glave, i veoma poznatih Dajaka iz Azije i strašnih Carib Indijanaca iz Malih Antila. –Ništa manje opasni bijahu i veoma civilizirani Asteci, kod kojih se srce žrtvovalo bogovima, a meso bi bilo razrezano i razdijeljeno narodu. Mitove o kanibalizmu nalazimo širom Amerike, sve do Ognjene Zemlje gdje se govori o divu-ljudožderu.

 

Endokanibalizam, jedan je od oblika antropofagije koje nalazimo kod plemena Južne Amerike, spominje se kod nekih Yanomama iz Roraime, kod njima udaljenih Indijanaca Maxubi u Rondôniji o kojima piše nesretni Fawcett, pa dalje kod Panoan plemena Amahuaca, s čime je bila upoznata Gertrude Evelyn Dole (1915-2001).

 

© 2011 All rights reserved.

Make a website for freeWebnode